Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Sledeća Depresija
Ekonomska politika

Sledeća Depresija

PDF Štampa El. pošta
Jergen Erstrem Meler   
petak, 19. septembar 2008.
Da li će se istorija ponoviti? Mnogi ljudi misle da smo svi izvukli pouke od katastrofalnog niza događaja koji su doveli do Velike depresije. Ali svakim danom sve više i više izgleda kao da će loša monetarna politika oslabiti svetsku ekonomiju – kao što je loše upravljanje kursnom listom učinilo isto početkom 30-ih godina prošlog veka. Ali ovog puta, umesto mera koje će zaštititi domaću industriju, možemo videti nešto mnogo opasnije: protekcionizam radi sprečavanja inostrane kontrole američkih finansijskih institucija i proizvođača. I to bi moglo da dovede do svetskog finansijskog kraha.

 

Paralela kobne zlatne politike SAD-a 30-ih godina - koja je uništila ono što je ostalo od ekonomske snage kontinentalne Evrope - suviše je očigledna. Tada se smatralo da je zlatni standard nezamenljiv. Danas je održavanje niske stope inflacije „sveti gral“. Naravno, centralne banke moraju održati stabilnost cena, ali po koju cenu? 

Septembra 1931. godine, Velika Britanija se predala realnosti i odbacila zlatni standard, dozvoljavajući tržištu da umanji vrednost precenjene funte. Taj korak, iako neophodan, učinio je život nelagodnim za ostatak industijalizovanog sveta. Dve godine kasnije, Sjedinjene Države su učinile isto i vrednost dolara se ispravno umanjila u odnosu na ostatak zlatnog bloka (Francuska i nekoliko drugih evropskih država). Do septembra 1936, posle mnogo patnje, ostatak pristalica zlatnog standarda je bio primoran da se pokori neizbežnom i da dozvoli da njihovim valutama opadne vrednost. Svetska ekonomija je na najnižem mogućem nivou, a političke implikacije su podjednako uticale na urušavanje: kobni finansijski škripac francuske vlade je sprečio Pariz da na Hitlerovu invaziju Rinelanda 1935. odgovori adekvatnom vojnom akcijom.

Kroz čitav proces ekonomskog slabljenja, između vlada nisu učinjeni nikakvi ozbiljni pokušaji koordinisanja kursnih politika, sa predskazanim kobnim rezultatima. Države su pokušale da zaštite svoje interese bez brige o drugima; iskušenje zlata kao osnove za kursne politike svih glavnih ekonomskih sila je ostavljeno po strani nakon surovo naučenih lekcija.

Trenutni pritisak, koji dolazi iz Kongresa, da se podigne cena juana i da se smanji izvoz Kine u Sjedinjene Države previše podseća na američku „srebrnu politiku“ tokom 30-ih godina. Potpuno se ignoriše činjenica da su preterana investiranja i povećane cene nekretnina postavile ekonomiju Kine na granicu između inflacije i rasta. Da bi održao ravnotežu, Peking mora pažljivo da podešava svoju ekonomsku politiku. I, ako se Kina spotakne, svetska ekonomija će izgubiti svog glavnog mašinovođu. Bilo bi katastrofalno da se to dogodi u isto vreme kada Sjedinjene Države gube snagu.

Od 1933. do 1934 godine, Kongres je doneo zakon koji je povećao cenu srebra, opravdavajući ovo pričom da će to povećati nacionalnu kupovnu snagu Kine i stumulisati kinesko-američku trgovinu. Ova obmanjujuća politika SAD-a je imala nenameran uticaj na uništenje kineske ekonomije, čija se valuta zasnivala na srebrnom standardu. Pokušaji Pekinga da odvrate Vašington bili su ignorisani. Prilično predvidljivo, Kinu je zadesila deflacija i, u sred svetske depresije, vrednost juana se postojano povećavala u odnosu na američki dolar, britansku funtu i japanski jen. Kineske banke, pošto su se tokom proteklih godina posvetile nekretninama, imale su nevolje kada je došlo do - kako se to danas naziva - krize likvidnosti.

Danas Evropska centralna banka (ECB) govori o održavanju niske inflacije i kamate, čak iako to vuče ka recesiji. Postoje indikatori povećanja inflacije, ali to je usled povećanja troškova proizvodnje u Kini i poskupljenja sirovina, hrane i energije – a ne usled pregrejavanja. Svi ovi faktori su van kontrole ECB; visoke kamate neće učiniti mnogo da se uticaj ovih faktora na evropske ekonomije smanji. Ipak, to nije zaustavilo Državne rezerve Amerike (American Federal Reserve) da dođu do zaključka da se inflacijom i dalje može upravljati, uprkos padajućoj vrednosti dolara.

Kriza hipotekarskih zajmova drugog reda naterala je Državne rezerve da započnu sa monetarnom politikom kojoj je izgleda sudbina da dođe do nulte kamate, gde Japan već godinama čami. Beskorisno je uzajamno se optuživati oko toga kako smo upali u ovaj haos, i, sve u svemu, smanjenje kamata može biti jedini način da se zaustavi brzo i veće širenje neuspeha u finansijskim tržištima kroz ekonomiju. Tako možda izgleda iz perspektive SAD-a, ali šta je sa ostatkom sveta?
Divergentne nacionalne monetarne politike mogu poremetiti svetska tržišta, dok kombinacija niskih kamata i slabog američkog dolara čini profitabilnim pozajmljivanje američkih dolara i kupovinu američkih biznisa od strane stranih investitora. U osnovi, to je sasvim u redu. Problem je, doduše, politički: da li će američka Vlada dozvoliti da se to dogodi ili će pokleknuti pred ekonomskim nativizmom?

Danas se Sjedinjene Države suočavaju sa značajnim izborom: mogu doneti zakone kojim će kontrolu nad američkim preduzećima zadržati u američkim rukama – sa neizbežnim i predvidivim posledicama uznemiravanja kretanja međunarodnog kapitala na tržištu – ili da dozvole da prirodne tržišne sile deluju neometano. Ako se Vašington odluči za negdašnji put (a postoje jasni znaci da to može da se dogodi), svetska ekonomija će kliznuti u olujne, neucrtane vode. To bi ugrozilo dobitke od globalizacije i uzdiglo avetinju još jedne Velike depresije. Da li je to vredno toga? 


(Autor je viši istraživač saradnik na Institutu za studije južnoistočne Azije u Singapuru, profesor na Univerzitetu za menadžment u Singapuru i Školi za biznis u Kopenhagenu)

(22.04.2008. The National Interest)